Tipična je nedjelja u mojoj obitelji. 27 studeni, 13 h i 23 minute. Kćer je otišla na rođendan kod najbolje prijateljice, srednji sin gleda omiljeni crtić, najmlađi bebonja spava u krevetiću, a supruga kuha ručak. I ja imam pola sata za blog. Cool!
Pretprošli tjedan sam proveo u Firenzi na Master clinician specijalizaciji u naprednoj implantologiji, a ovaj sam nadoknađivao i lovio zaostatke jer me nije bilo cijeli tjedan u omiljenoj Petrovaradinskoj 7b. Čista ludnica jer zaostataka je puno, a pacijenti imaju muke po zubima iliti osmijehu. No to nije tema ovog članka. Za svoje pacijente sam ionako uvijek na raspolaganju.
Vratimo se dva tjedna unazad. Prije puta u Firenzu javila mi se kolegica Jelena. Doktorica radi u renomiranoj klinici i također se odlučila za ovaj napredni program. Znanja nikad dosta. Dva dana ranije doktorica Jelena zove i veli da je od organizatorice specijalizacije saznala da ćemo samo ona i ja iz Hrvatske pohađati ovaj program, a kako idemo u strani svijet možda bi bilo lakše da idemo zajedno. I tako je dogovor pao. Moja supruga je već organizirala cijeli put kako i inače radi za svog muža, a Jelena se složila da put busom i vlakom nije loša opcija. Puno jeftinije i ostavlja vrijeme za koncentrirane razgovore o oralnoj kirurgiji, parodontologiji i implantologiji. Ali to pak opet nije tema ovog članka…
I tako smo već u Rijeci, na autobusnom kolodvoru Žabica. Imamo petnaest minuta. Čekamo bus na peronu. Pored nas je kanta za smeće. Kanti prilazi gospodin od kojih 70 ak godina i počinje kopati po kanti. Pronalazi par boca i ubacuje ih u vrećicu. Jelena ga primjeti i nudi mu mandarine koje je imala u svojoj “gablec putnoj vrećici”. Gospodin prihvaća. Nakon toga je bilo jasno da smo probili led. Jelena vadi kekse i daje ih gospodinu. Ja vadim novčanik i dajem gospodinu 50 kuna. I Jelena mu daje 50 kuna. Gospodin priča kako mora to raditi jer mu penzija nije dovoljna da kupi lijekove za bolesnu suprugu. Pokazuje da ima 80 i više godina. Pokazuje i papirić sa listom od par lijekova kao da nam se želi opravdati jer je prihvatio novac. U tom dolazi bus i mi se moramo ukrcati, a gospodina pozdravljamo i želimo mu sreću. On zahvaljuje i poželi nam sretan put. Kako se osjećam? Ispunjeno je preslaba riječ… Ali to nije tema ove priče.
U Trstu se ukrcavamo u vlak za Veneciju, iz Venecije ćemo u Firencu na naše dentalno odredište. I tako, na panou piše da zadnji vlak za Firencu kasni 10 minuta i ide s perona broj 4. Sljedeći je ujutro oko 4 sata. Mi se pozicioniramo na taj peron i čekamo da prođe tih deset minuta. Vlak dolazi i mi ulazimo u njega, konačno zadnje presjedanje, yeah. Vlak je na kat i svaki vagon ima stepenice na početku i na kraju. Ali u vlaku nema mjesta. Vučemo kofere uz stepenice niz stepenice. I tako 3 puta. Konačno smo smjestili kofere, raskomotili se i zauzeli mjesto. Prilazi nam plavuša naših godina tegleći svoj ogromni kofer. Naglasak je slovenski. Kaže čula je na peronu da idemu u Firencu, ali da ovo nije vlak za Firencu nego vlak za Bolognu i da smo mi u krivom vlaku. Kaže da ne mislimo da je luda, ali da joj je kondukter to rekao i da je morala ići za nama da nam to kaže. Njen kofer je ogroman, ali ga je teglila čak preko tri vagona i šest stepeništa da nam to kaže. Panična situacija. Nemamo više vremena. Moramo sići za trideset sekundi jer je to jedini način da pričekamo vlak koji vozi u smjeru Firenze, dok bi ovaj nakon tog stajališta krenuo u smjeru Bologne. Nemamo izbora, a ni vremena. Sve troje silazimo.
Dok čekamo vlak saznajemo da se cura zove Nataša i da je iz Ljubljane. Kaže da ide na edukaciju. Kakvu edukaciju pitamo. Kaže da ide na neku dentalnu edukaciju. Mi pitamo kakvu, a ona kaže implantološku. Sve troje se pogledamo i kažemo gIDE edukaciju? I prasnemo u smijeh. Dolazi vlak, ukrcavamo se i kažemo da ovo moramo nazdraviti. Pale su tri runde, super brzi vlak koji vozi 300 km/h nas je dovezao u Firencu, a da to nismo ni osjetili. Najbolja vožnja vlakom ikad. Ali ni to nije tema ove priče…
Možete misliti što hoćete ali ja sam uvjeren da je anđeo koji prati onog gospodina sa kolodvora u Rijeci poslao poruku anđelu koji prati našu kolegicu Natašu da nas spasi. Što je to, prepuštam da odlučite sami. Božja Providnost, dobra karma, sreća ili tko zna što… Meni se nekako čini da je sve u jednom. Ne znam u što vjerujete. Bog, Jahve, Alah, Krishna, Buda, Karma ali ja sam mišljenja da je netko u ovom imao svoje prste i poslao mi poruku. Ali ni to nije tema ove priče…
Tema ove priče je da već dva tjedna razmišljam o tome kako se dobro dobrim vraća. Razmišljam i o nadolazećim blagdanima. I opet imam potrebu da prosinac bude ispunjen prosinac. Danas je prva adventska nedjelja. Jučer su upalili adventske svjećice u našem prekrasnom Zagrebu. U Zagrebu je topla atmosfera. Ipak, za ovaj prosinac imam jednu želju, a to je da ja i moja obitelj osjetimo i božićnu toplinu oko srca. Razgovarao sam sa suprugom o tome kome bi mogli pomoći ovaj Božić. Na početku smo odmah odlučili da to mora biti stvarna osoba u našoj blizini. Udruge ovaj put nisu bile u kombinaciji. Mozgali smo i mozgali i na kraju se dosjetili. Ljudi su nam tako blizu. Blizu su i vama, našim pacijentima, samo što ih vi ne znate, to jest niste ih možda primjetili. Vrata do naše ordinacije je jedan stan. U njemu žive izbjeglice iz Bosne; gospodin i gospođa od kojih 80 i nešto godina. Pretprošle godine gospodin je doživio moždani udar i nakon toga mu se nešto dogodilo. Promijenio se. Počeo je kopati po kontejnerima i skupljati boce i razne druge stvari. Oni zapravo žive u stanu od gospodinove sestre koja živi u Petrinji. Ona im plaća i režije. Oni ih ne mogu platiti jer žive isključivo od socijalne pomoći. Imaju sina u Americi, ali i on tamo treba pomoć tako da im uopće ne pomaže. Prije tri tjedna predstavnik stanara mi je rekao da žive od socijalne pomoći. Nikad se nisu žalili. Niti prosili. Znate li koliko iznosi socijalna pomoć?… I sad dolazimo na vrhunac ove priče!!!
Ideja je ovakva. Tijekom prosinca u našoj ordinaciji skupljat ćemo pomoć za bračni par koji živi vrata do Dental centra Mostarac, za naše susjede. Možete odvojiti čokoladu, kilogram soli ili riže, dakle nepokvarljivu hranu koju im planiramo donirati zadnju adventsku nedjelju. Osim namirnica na recepciji ordinacije ćemo staviti kasicu prasicu. Kuna, dvije, dest, pedeset – koliko tko može odvojiti. Mislimo da će njima dobro doći. Onoliko koliko im poklonite vi, toliko ćemo još pokloniti mi. Jer mislimo da se dobro dobrim vraća…
Priča je gotova. Sad je 14 i 33, trebalo mi je malo više od sata, a moje lasagne se lagano hlade, sin se probudio i moja obitelj me očekuje da se priključim stolu.
Neću vam više dosađivati ovaj mjesec i ovo je moj zadnji blog članak ove godine. Želim vam sretno nadolazeće adventsko vrijeme. Moja obitelj i ja vam želimo toplinom ispunjen i ovaj Božić.
I očekujemo vas u Petrovaradinskoj 7b, ne samo kao pacijente nego i kao dobre ljude. Ponesite pozitivnu energiju i ono što vam nije teško odvojiti! Veliki pozdrav od Vašeg doktora Mostarca!
